Jaskanac Mateo Pukšar, sportski novinar i komentator MAX sporta ovih je dana primio vrijedno priznanje, nagradu Hrvatskog zbora sportskih novinara za najbolju sportsku reportažu u 2025. godini

Nagrađena reportaža nastala je krajem prošle godine u sklopu emisije Vikend Vatrenih, gdje je Mateo s ekipom boravio u Iranu i pratio jedinstvenu priču o hrvatskoj nogometnoj koloniji predvođenoj trenerom Draganom Skočićem, koja je stigla do povijesnog naslova prvaka. Bio je to i više nego dovoljna razlog da Matea zamolimo za razgovor za naše novine.
Jedna doista sjajna 30 minutna reportaža iz Irana o našoj nogometnoj koloniji u Tractoru, klubu iz Tabriza, donijela ti je veliko priznanje za “Najbolju sportsku reportažu u 2025. godini”. Nekako uvijek je najdraža nagrada kada dolazi iz struke. Slažeš li se time?
-Stvarno sam sretan i ponosan što sam dobio nagradu Hrvatskog zbora sportskih novinara, ali moram priznati da sam ju i očekivao od trenutka kada smo objavili reportažu iz Irana. Mi smo na kraju bili jedina strana novinarska ekipa na završnici iranskog prvenstva te smo ujedno i posljednji hrvatski novinari koji su bili u Iranu jer samo nekoliko tjedana nakon našeg odlaska je i počeo 12-dnevni rat Irana, Izraela i SAD-a.

Znamo da si ti svjetski putnik, no kako  je uopće došlo do toga da radiš jednu takvu reportažu u Iranu?
-Negdje u siječnju 2025. vidio sam snimke s utakmice Tractor – Esteghlal gdje su domaći pred otprilike 120 tisuća navijača stigli do velike pobjede nad rivalom iz Teherana i u tom trenutku sam pomislio kako moram otići dolje i napraviti reportažu iz Tabriza. Nekoliko mjeseci kasnije kontaktirao sam Igora Postonjskog, igrača Tractora kojeg sam jako dobro poznavao iz HNL-a te sam s njim dogovorio odlazak u Iran. Tractor je u toj sezoni lovio svoj prvi naslov prvaka i stvarno sam sebi ne bi oprostio da nisam otišao u Iran, a sve ono što smo snimili u Tabrizu i sve što smo doživjeli kao novinarska ekipa na licu mjesta je teško i opisati. A to kako su se Hrvati snašli u drugačijoj kulturi i toj vrlo specifičnoj ligi je uspjeh sam za sebe. Sveukupno sedam hrvata stvorilo je kolektiv kojeg su respektirali diljem Irana i od kojeg su u konačnici i strahovali njihovi suparnici na samom travnjaku.
Iz reportaže je vidljiva jedna velika masa navijača na utakmici. Je li to uobičajeno i kako to izgleda uživo?
-Iranski nogomet je zaista svijet za sebe i često se utakmice igraju bez navijača zbog raznih ograničenja, kazni ili proizvoljnih odluka ljudi iz vrha saveza pa je tako na utakmici kojoj sam ja prisustvovao bila zabrana dolaska 50 posto navijača, no kako je to bila posljednja domaća utakmica te sezone i praktički proslava naslova prvaka, ljudi su se jednostavno oglušili na zabrane i na stadionu je bilo otprilike 80 tisuća gledatelja. Tractor je prošle sezone rušio i neke svjetske rekorde u posjeti jer ne samo da na stadionu bude stotinjak tisuća gledatelja, nego ih se na okolnim brdima skupilo još dvadesetak tisuća. Najzanimljvija priča sa stadiona su Iranke. Naime, ženama je tek prije nekoliko godina dozvoljen dolazak na utakmicu pa tako Iranke na stadion dolaze i deset sati prije početka utakmice kako bi zauzele svoja mjesta na vrijeme. Strast kojom Iranke prate nogomet je neopisiva i prava je šteta što se i danas bore sa raznim ograničenjima.

Vidjeli smo da su naši dečki koji igraju za Tractor, ali i trener Skočić zadovoljni uvjetima i radom u klubu. Iranci, u ovom slučaju Azeri prihvatili su ih kao svoje. Kakvi su tvoji dojmovi iz Tabriza, odnosno Irana?
-Meni je to bio drugi posjet Iranu u samo godinu i pol i otprilike sam bio spreman na sve što me tamo dočekalo. Ne poznajem čovjeka koji je bio u Iranu, a da se nije vratio oduševljen kulturom i ljudima. U zapadnom svijetu je stvorena katastrofalna slika o Iranu, ali situacija na samom terenu je upotpunosti drugačija. Radi se o jednoj prekrasnoj državi prebogate povijesti i o narodu koji zaslužuje puno više. Tijekom šest dana u Iranu najviše me oduševio trener
Dragan Skočić koji je svojom pojavom otvarao sva vrata, rješavao sve birokratske probleme, komunicirao s ambasadom i koji je zapravo na svoj autoritet stvorio uvjete da možemo normalno raditi u Iranu bez ijednog papira i bez ijedne dozvole, a vjerujte mi da to nije mala stvar. Sve u svemu, fantastičnih šest dana u toliko prijateljskoj atmosferi da sam htio ostati dolje. Nažalost, nogomet je sada stao. Prvenstvo se ne igra od početka ovog drugog rata te su naši igrači pobjegli u prvim satima rata te su tek prije desetak dana odigrali prvu utakmicu nakon pauze i to na neutralnom terenu u Saudijskoj Arabiji. Dragan Skočić je pak podnio ostavku nekoliko dana prije eskalacije te je ta hrvatska bajka u Tabrizu zapravo završila. Ne znam kakve planove imaju igrači, ali mislim da će ih velika većina, ako ne i svi, na kraju sezone raskinuti s Tractorom.

Danas gledamo tužne slike iz tog dijela svijeta i samog Irana. Svjetsko nogometno prvenstvo u Americi je pred vratima. Što misliš hoće li i reprezentacija Irana doći ili kako navija Trump zamijenit će ih naši susjedi Talijani?
-Smatram da Iran mora napraviti sve kako bi zaigrao na tom prvenstvu i kako bi se prezentirao na najvećoj svjetskoj sceni te se iskreno nadam da će se to i dogoditi. Ne bi želio Talijane na prvenstvu i smatram do to ne bi bilo pošteno ni prema ostalim reprezentacijama koje su također ispale u dodatnim kvalifikacijama, no kad su Infatino i Trump u pitanju, ništa me ne bi čudilo.
Hoćeš li i ti u Ameriku na ovo najveće nogometno natjecanje?
-Prvi puta u zadnjih 20 godina nemam nikakvu želju za odlaskom na SP, same cijene i cifre koje se vrte oko ovog prvenstva su sulude i van svake pameti. S druge strane, imam i problema s ulaskom u SAD jer sam u zadnjih par godina dva puta bio u Iranu, jednom u Iraku, dok sam prije par mjeseci bio i u Libanonu. Stoga ne mogu kao svi ostali bez vize, a kada bi mi vizu i odobrili u Hrvatskoj, i dalje bi ovisio o dobroj volji policijskog službenika u nekoj od američkih zračnih luka. Preskačem odlazak u SAD do daljnjeg.

Ivica Krčelić