Prije 120 godina mještani Cvetkovća izgradili su na početku sela kip Svete obitelji, a u nedjelju, 5. rujna obilježili su ovu vrijednu obljetnicu svetom misom i procesijom
Želimo se prisjetiti i zahvaliti misli i djelu začetnika ovoga djela. Djela koje je cijelo stoljeće i još 20 godina bilo prisutno u našem mjestu, djela pred kojim su služene mnoge mise i prošle mnoge procesije, pred kojim su pobožne žene molile svibanjske i listopadne pobožnosti, pred kojim su ljudi prolazeći pored njega pognuli glavu, prekrižili se i kratko pomolili. A prošli su mnogi, mnogi vjerni i dobronamjerni, a i oni drugi. Dobronamjerni su kip pazili, čuvali i uređivali te se ponosili njime. Ponosili se vjerom koja nas je čuvala i očuvala tijekom svih minulih godina, godina prošlosti koje nisu bile baš milostive, ali smo opstali i u vjeri i u ljubavi i zajedništvu. Izgradnjom kipa pokazali smo da svoju vjeru ne skrivamo već se njome ponosimo. To smo mi Cvetkovćanci, mještani sela Cvetković u kojem postoji i Kip presvetog Trojstva u donjem dijelu sela. Vjera je prisutna skoro u svakoj kući, a nada u svakoj obitelji.
Pomoz Bog! Pozdrav koji je te daleke 1905. godine odjeknuo našim mjestom također je bio razlog zajedništva i sloge cijeloga mjesta. Naime toga dana uz Kip sv. Obitelji blagoslovljena je i vatrogasna parna štrcaljka koja je pomagala u gašenju požara gdje god je to zatrebalo, u Cvetkoviću i bližim okolnim selima. Parnjaču su opsluživali vrsni vatrogasci, Cvetkovćanci i ona je tijekom ljetne požarne sezone uz dežurstva 24 sata dnevno bila spremna za izlazak na požar. Snaga Cvetkovića bila je upravo u nesebičnom zajedništvu koje traje i do današnjih dana.
Uz sve nedaće koje su bile prisutne u zavičaju, tako i u našem Cvetkoviću na prijelazu stoljeća, iz devetnaestog u dvadeseto, razbuktavala se bolest koja je uzimala živote ljudi. Ta bolest tinjala je nekad slabije, nekad jače. Početkom 20. stoljeća mnoga djeca predškolske, školske dobi,a i starije osobe su oboljeli i umrli od bolesti koju su tada zvali SUŠICA. Bila je to tuberkuloza. U našem mjestu tih godina zabilježen je veći broj smrtnosti koji je bio u porastu. Ljudi su bili nemoćni. Kako bi pokušali zaustaviti tu bolest i sve vezano uz nju, ojačati vjeru u Boga i nadu u ozdravljenje, pokušati spriječiti i umanjiti zlo koje nisu mogli shvatiti ni razumjeti Cvetkovćanci su napravili ono što su mogli.
- godine ravnajući učitelj škole Cvetković Gjuro Rožman osniva s mještanima Cvetkovića Odbor za izgradnju kipa sv. Obitelji na početku sela. Sredstva su skupljana dobrovoljnim prilozima, milodarima mještana. Izgradnja kipa je stajala 8.000 kruna, što je u ondašnje vrijeme bilo je vrlo, vrlo značajno. Na svečanosti posvećenja kipa uz svećenike sudjelovalo je cijelo selo Cvetković kao i mještani okolnih sela te gosti. Prozori kuća okrenuti cesti bili su okićeni cvijećem, tkanim ručnicima i stolnjacima a na ulazu u svetište kipa bio je postavljen zimzeleni slavoluk, a uokolo svetišta nova drvena ograda te su posađene smreke. Održana je procesija te misa koju su uveličali pjevački zbor, limena glazba i gosti iz Jaske i Zagreba. Možemo samo zamisliti kako je procesija u kojoj je sudjelovala limena glazba u vatrogasnim odijelima i vatrogasnim kacigama sa blistavim limenim instrumentima i bubnju na kolicima, sav ostali puk i crkveni pjevački zbor u narodnim nošnjama, tada uobičajena odjeća, te gosti u odijelima veličanstveno izgledala. Nošeni su i barjaci: crkveni barjak, vatrogasni barjak i barjak Zemljišne zajednice. Na kipu stoji zapisano „Svetoj Obitelji zavjetuje se selo Cvetkovići 1905.“ Cvetkovćanci u odabiru izvođača radova odlučili su se za umjetnike koji su bili vični crkvenoj kiparskoj umjetnosti i čiji će odabir kamena odolijevati svim vremenskim uvjetima dugi niz godina. Po svemu sudeći napravili su vjerojatno dobar odabir. Postojanost ugrađenog kamena i mramora vidljiva je i danas nakon 120 godina, a vjerojatno će i uz manje obnove potrajati još dulje. Autor i izvođač radova i kipa bila je LIČKA KLESAONA ZAGREB. Za gradnju uz domaći materijal korišten je lički te velebitski kamen i mramor iz podnožja Velebita. Velebitska bura klesala je kamen, lička zima mramor a vrijedni umjetnici ličani oblikovali su kip i svetište kakvo danas imamo. Zavjet uklesan u mramor velebitskom burom i ličkom zimom kaljen, dan prije 120 godina neka bude vječan. Vječan kao i Božja volja da ljudima podari ljubav i vjeru. Vjeru, trud i htijenje zajedništva, mira, radosti i boljitka, nesebičnosti pomaganja drugima, a time i samome sebi. Zavjet je uklesan u kamen, naša srca nisu kamen, ona su ljudska. Neka zavjet ostane zapisan u našim srcima, našoj vjeri. Ostanimo složni i ponosni na našu prošlost, prošlost našeg Cvetkovića i ljude koji su stvarali tu prošlost, živimo sadašnjost kakva je te na nama ostaje da težimo i stvaramo ljepšu i bolju budućnost. 1985. u mjesecu lipnju bilo je veliko nevrijeme koje je porušilo sve smreke uokolo svetišta, na cestu, na ogradu. Jedna smreka pala je i na krov kipa preko križa na vrhu te ga nije oštetila, ni križ ni kip. Božja volja! I Bog nam šalje poruku. Nadam se da će ona doprijeti do srca svih nas, ponosnih Cvetkovćanaca!
Tekst Miljenko Šegudović
