Ovo je priča o mojoj nekadašnjoj školskoj kolegici Oliveri Milošević koja je iz našeg Jastrebarskog odselila 1973. godine i otišla sa svojim roditeljima i bratom živjeti u rodni kraj, Kruševac u Srbiji. Olivera je u današnje vrijeme obiteljska osoba, prezimena Drenovac, a u svojem je gradu cijenjena i izuzetno poslovna.
Početkom 1970. godine u naše je tadašnje mjesto Jastrebarsko došla živjeti obitelj Milošević. Radoje Milošević (1937. – 2002.) je bio vojno lice i zbog službe i roda vojske iz Slavonske Požege premješten je u Jastrebarsko. Radoje je po dolasku u Jastrebarskom bio oženjen Zoricom. U braku su imali dvoje djece, stariju kćer Oliveru i godinu dana mlađeg sina Aleksandra, kojeg su svi od milja zvali Saša. Po dolasku u Jastrebarsko, obitelj Milošević je dobila stan u zgradama koje su bile građene i namijenjene za vojne osobe. Bilo je to u blizini Doma JNA. Život su dalje nastavili u Jastrebarskom, a stanovali su u trećoj zgradi od ceste koja vodi prema kasarni. U blizini tih zgrada i Doma JNA nalazio se garnizon i perivoj s dvorcem Erdödy. Olivera i Aleksandar bili su polaznici nižih razreda osnovne škole. Prva lokacija, gdje su polazili niže razrede bila im je „Centrala“.
Olivera je krenula u drugo polugodište trećeg, a Saša drugog razreda. U vojnim zgradama je bilo poveći broj djece tako da su u slobodno vrijeme imali društvo i za dječju igru. Posebno im je bio zanimljiv jaskanski park i dvorac, koji je bio uvijek privlačan. Park je tada bio gusto obrastao drvećem i raznim žbunjem. Bio je to dodatni motiv za razne igre u prirodi. U nekadašnjoj gospodarskoj zgradi grofa Erdödya živjeli su kao i u današnje vrijeme, ljudi. U toj je zgradi Olivera, pronašla najbolju prijateljicu Marinu Svečnjak s kojom je polazila iste razrede. Osim toga zajedno su u klupi sjedile, igrale se i obiteljski družile. Zajedno su polazile treći i četvrti razred na „Centrali“, te nakon toga peti i prvo polugodište šestog kod crkve sv. Nikole. Drugo polugodište šestog razreda polazile su u novoj školskoj zgradi u donjem dijelu Jaske. Često su zajedno istraživale i dio Jaske u kojem su stanovale. Pa su osim zabave u perivoju, zadovoljstvo pronalazile i u obližnjoj šumi Gović.
U više razrede osnovne škole „Milan Mraović Simić“ polazilo se na lokaciji kod crkve sv. Nikole biskupa. Bila je to škola koja je sagrađena za prve polaznike 1949./50. jer je stari objekt morao biti srušen pošto je 1945. bombardiran od saveznika. Jedino je ostala jedna zgrada na ulazu u dvorište, koja je 1972. također srušena. Ta je zgrada imala nekoliko prostorija u kojoj je naprijed bila čak i mala sportska dvorana, a na katu je bila knjižnica, kuhinja i još neke prostorije. Podrum je bio namijenjen za spremanje drva koja su služila za grijanje prostorija tijekom zime. Iza te je zgrade bilo i betonirano igralište za tjelesnu aktivnost učenika. U novom sagrađenom objektu u dvorištu školskog prostora bile su po dvije učionice za peti i šesti razred, te u drugom dijelu također po dvije prostorije za sedmi i osmi razred. Nastava se odvijala u dvije smjene, jutarnja i poslijepodnevna. Polaznici tih razreda u slobodno vrijeme su se uključivali u još neke aktivnosti poput tamburaškog i pjevačkog zbora i sekciju recitatora.
Moja školska kolegica iz petog i šestog razreda osnovne škole, Olivera Milošević bila je odlična učenica i uključivala se u nekoliko slobodnih školskih aktivnosti. Učiteljica Milka Prebeg je u njoj prepoznala osobu koja je izvrsno recitirala, pjevala u školskom zboru i nastupala u brojnim školskim priredbama. Osim toga roditelji su Oliveru i brata Sašu upisali u stolnoteniski klub Jasku. Polaznike stolnoteniskog kluba u Jaski trenirao je tada prof. Zvonimir Kirin, bivši stolnotenisač, i jedan od osnivača kluba u Jastrebarskom. Stolnoteniski treninzi su se tada održavali u Domu JNA. Bilo je to vrijeme kad su djeca osim školskih obaveza, dječjih igara, imala i mogućnost bavljenja sportom. Nažalost, tada se od sportova u Jastrebarskom moglo baviti samo nekim sportovima. Bili su to nogomet, šah, kuglanje, karate, rukomet, stolni tenis i planinarenje. Zanimljivost našeg razreda osim brojnosti učenika, bili su dječaci koji su već u mladosti zavoljeli nogomet i sve ostale sportske igre. Bili smo razred najboljih nogometaša, najboljih trkača na kross natjecanjima, ali i stalno u nekom „ludom“ pokretu i trci. Nismo baš voljeli učiti jer smo bili previše neozbiljni i znatiželjni za okolna događanja u našem okruženju. Djevojčice su bile mnogo mirnije i mnogo bolje učenice od dječaka. U našem razredu je bilo nekoliko odličnih učenica (Marina, Olivera, Željka Čunko-Rumora, Mirjana Borković-Crnilo…) par mirnijih dječaka od odličnih do vrlo dobrih učenika (Nikola Rajnović, Ivan Borković, Dražen Maljevac…), par onih koji su se držali neku sredinu u disciplini i ponašanju te nekoliko izuzetno „živih“ dječaka. Ipak, bio je to razred razrednice Živke Vrga i kasnije razrednika Stjepana Kokota iz kojeg je narednih godina niklo nekoliko poznatih sugrađana koji su ostavili traga u našem gradu Jastrebarsko, na nekoliko polja.
Još i danas se pamti dan otvorenja nove školske zgrade koja se i sada nalazi na istoj lokaciji u donjem dijelu Jastrebarskog, a bio je to 25. svibanj 1973. Bili smo tada svi iznenađeni izgledom i čistoćom školske zgrade u kojem smo se obrazovali. Morali smo tada održavati red i bili smo vrlo disciplinirani. Generacija smo koja je promijenila tri lokacije u kojima smo se školovali. I u današnje vrijeme pamtimo školske sate iz kojih smo izlazili uz dopuštenje nastavnika određenog predmeta, kad smo sa učiteljem Ivanom Jolićem sadili drveće u školskom prostoru. Današnje drveće u školskom prostoru, djelo je naših ruku. Završetkom šestog razreda, naša školska kolegica Olivera sa svojom obitelji, zbog vojnog premještaja oca Radivoja napušta naše Jastrebarsko. Ta je obitelj Milošević u tri i pol godine ostavila zapažen trag u našem mjestu. Kapetan prve klase Radivoje, bio je cijenjena vojna osoba u garnizonu Jastrebarsko među starješinama i vojnicima. Supruga mu Zorica bila je stroga domaćica koja se brinula o djeci. A njihova djeca Olivera i Saša i danas su tema razgovora među svojim vršnjacima s kojima su išli u školu.
Po odlasku u rodni grad i kraj, u Kruševac, Olivera i Saša su se morali prilagoditi na novu okolinu, učitelje, školske kolege i situacije. Olivera je ostala u kontaktu s nekoliko svojih školskih kolega i u Jastrebarskom. Bili su to u prvom redu, Marina Svečnjak, Nikola Rajnović i Željka Čunko. Godine 1975. Olivera je nakratko posjetila Jastrebarsko i našla se tada s par školskih kolega. Tri godine kasnije prilikom maturalnog putovanja, 1978. u Zagrebu se nakon dogovora srela s Marinom Svečnjak. Nakon toga je krenulo srednjoškolsko obrazovanje i polako se gube međusobni kontakti. Život je tekao dalje, prolazile su godine. Svaki od nas imao je svoj životni put. U siječnju 2014. na kavi u društvu Zlatka Beške i Zlatka Juraka, svi troje dolazimo na ideju da se i naša školska generacija okupi i prisjeti najljepšeg, školskog doba. Krenuo sam u akciju prikupljanja podataka polaznica i polaznika naših nekadašnjih razreda. Kad sam nakon nekog vremena prikupio sve podatke odlučili smo da i mi probamo organizirati školsko druženje. Na taj sam način došao u kontakt i s Oliverom koja mi se prvi puta javila 14. veljače 2014. nakon što sam prije toga na jednom portalu iz Kruševca ostavio svoje podatke. Ovdje moram zahvaliti gospodinu Ivici Đorđeviću iz portala Kruševac ONLINE koji je moje pismo stavio na portal (sajt). U tom sam pismu tražio nekadašnju školsku kolegicu Oliveru Milošević. Gospodin Ivica Đorđević mi je svojom objavom i trudom pomogao da stupimo u kontakt s Oliverom. Još jednom, hvala mu.
Od tada smo Olivera i ja stalno u kontaktu i tražili smo način da se negdje sretnemo, pošto smo oboje u svojem životu dosta putovali. Dva su naša pokušaja bila neuspješna. Prvi puta smo se trebali sastati dana 10. lipnja 2017. kad smo organizirali okupljanje „polaznika osnovne škole u Jastrebarskom od petog do osmog razreda u razdoblju od 1971. – 1975.“ Tada je naša školska kolegica Olivera trebala doći na to okupljanje. Nažalost, u to je vrijeme njezina majka Zorica (1940. – 2017.) zbog zdravstvenih razloga završila u bolnici i nakon par dana je i preminula. Drugi pokušaj bio je u drugoj polovici mjeseca kolovoza 2018. kad sam putovao s KUD-om „Lipa“ iz Slavetića u Makedoniju na kulturnu manifestaciju „Ohridsko ljeto“ u Ohrid. Nažalost, i tada se nismo sastali na odmorištu Pojate autoputa Beograd – Niš, odakle se s autoputa skreće prema Kruševcu.
Treći pokušaj da se sastanem sa nekadašnjom školskom kolegicom bila je i treća sreća. U mjesecu rujnu 2021., Olivera je odlučila da na nekoliko dana posjeti grad Jastrebarsko, jer je to željela. Od njezinog zadnjeg boravka u Jastrebarskom 1975., prošlo je 46 godina. Mnogo toga se promijenilo. Nema više njezine najbolje prijateljice iz djetinjstva Marine, s kojom je jedno vrijeme odrastala. Nema više nekoliko naših školskih kolega, Nikole Rajnovića, Željka Novosela, Marijana Bosilja. Svi su nažalost pokojni. Ostali smo mi koji smo se u manje družili s Oliverom, ali nas se nakon pregleda fotografija sjetila. Nismo ju mi zaboravili, kao ni Olivera nas. Nakon mnogih dogovora ipak se nas nekoliko srelo sa nekadašnjom školskom kolegicom. Izuzetno nam je drago da je nakon toliko godina posjetila Jastrebarsko koje joj je ostalo u lijepom sjećanju iz mladosti. Svi mi ostali koji smo s Oliverom polazili školske razrede trudili smo se da joj pokažemo kako je i dalje omiljena osoba među nama.
Za vrijeme boravka u Jastrebarskom od 12. do 15. rujna 2021. okupilo se nekoliko školskih kolegica i kolega kojima su to poslovne i privatne obaveze dopuštale i susrelo se s našom kolegicom iz školskih dana. Uspjeli smo tada zajedno obići neke znamenitosti Jaske i Gradski muzej Jastrebarsko, posjetiti grobove naših pokojnih polaznika i jedne polaznice. Olivera je posjetila svoju prvu učiteljicu u Jastrebarskom, gospođu Darinku Filković, a pronašla je vremena da i popriča sa školskim kolegicama i još nekim osobama koje su izrazile želju da upoznaju Oliveru. Posebno su joj bili dragi susreti s osobama koje su nekad radile s njezinim ocem, poput Branka Dužića i Zlatka Aleksa. Uz sve to prisjetili smo se nekih vremena i događanja koja ćemo zauvijek pamtiti. I na kraju smo svi poželjeli da neka samo bude zdravlja i mira, bit će još takvih susreta koji će ostati dio povijesti jedne školske generacije koja se i dalje štuje.
Ovom priliko zahvaljujem se Oliveri na dolasku u Jastrebarsko o kojem je vrlo pohvalno pričala. Zahvaljujem i svim ljudima dobre volje iz Jastrebarskog i okolice koje su na najbolji mogući način promovirali naš grad Jastrebarsko. Nadam se da smo bili dobri domaćini. A poruka za Oliveru i sve osobe koje imaju neku poveznicu uz Jastrebarsko, glasila bi, dobro i rado nam došle prijateljice i prijatelji.
Za ovu priču osim vlastite arhive koristio sam podatke i fotografije Olivere Drenovac i Nine Svečnjak.
Zdenko Vuković Cena