Mladog jaskanskog etnologa i vrsnog svirača tradicijskih instrumenata Leona Vlašića, zamijetili smo prilikom nastupa domaćih KUD-ova gdje je svirajući gajde, tamburicu dangubicu, lijericu i samicu uvijek nagrađen velikim pljeskom publike

Leon je u Jastrebarskom završio osnovnu i srednju školu, smjer gimnazije, te glazbenu školu.
Nedavno je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu etnologiju i kulturnu antropologiju, te informacijske znanosti smjer-istraživačka informatika. Od ranog djetinjstva bio je u doticaju s tradicijskom glazbom. No, do sedmog, osmog razreda osnovne škole nije pokazivao nekakav interes za time. Tek kada je listao udžbenik iz glazbenog u kojem je bio notni zapis “Bećarac” i napomena da se nekad svirao uz gajde, poslušao je gajde na YouTube-u i tako se postepeno radila ljubav prema gajdama, tradicijskoj kulturi i folkloru općenito. Leon je trenutno nezaposlen, ali ima podosta honorarnih i vlastitih projekata koji ga, kako nam je rekao, održavaju zaposlenim.

Posvetio si se očuvanju i promociji tradicijske baštine. S kime sve surađuješ. Znamo da si aktivni član jaskanske Matice i Kazališta Škrabe?
–Tako je, član sam jaskanske Matice i Kazališta Škrabe, ali sam također i član KUD-ova “Sveta Jana” iz Gorice Svetojanske i “Lipe” iz Slavetića.
Gdje si se susreo sa starim tradicijskim narodnim instrumentima kao što su gajde, ali i drugi instrumenti? Koji ti je instrument najdraži?
-Znao sam za neke te instrumente i prije kad bih ih vidio na televiziji, ali dok nisam otkrio gajde nisam bio odviše zainteresiran za njih. Kako mi firmani kum radi u Puli zamolio sam ga da mi nabavi istarski mih (istarski instrument s mješinom), To je zapravo moj prvi tradicijski instrument. Potom sam nabavio slavonske gajde od Stjepana Večkovića, solista u Ansamblu LADO. Ostale instrumente sam upoznavao postepeno prije i poslije upisa u KUD-ove i tamo sam naučio svirati i na samicu, dangubicu, lijericu, tamburaško čelo, povremeno brač i bajsicu. Zadnje što sam nabavio su one gajde na kojima ste me mogli vidjeti zadnjih nekoliko nastupa, a to su slavonske ili podravske dude, koje sam pred dvije godine nabavio od vrsnog majstora Andora Vegha iz Pečuha.  Što se tiče najdražeg instrumenta definitivno su slavonske dude, ali svaki instrument ima neku posebnost, a sviram ih kad-tad ovisno što mi se više svira.

Na tvojim nastupima vidjeli smo da si vrsni gajdaš. Je li i za takav instrument potrebno puno vježbati?
-Da, potrebno je, iako rijetko sam sustavno vježbao, vjerojatno zato što, kako sam već bio naviknut na mih, onda mi je ostale gajde bilo lakše savladati. Postoji tu mnogo segmenata sviranja. Primjerice kod duda, osim same tehnike sviranja gdje se balansira čak na četiri svirale, tu je još laktača-pomoćni mijeh za upuhivanje zraka. Sviranje na laktaču je puno teže za naučit od sviranja na puhaljku. To mi je trebalo dugo vremena da savladam. Drugo je “drmanje”, kada se mješina brzo potiskuje da bi dude dobile treskav ton. Kod gajdi mi je trebalo dugo vremena naučiti “basirati”. Basiranje je tehnika kojom se udara po jednoj rupi na gajdama koja služi za prateći ton.
Osim u Jastrebarskom, jesi li nastupao i drugdje?
Nastupao sam jedino s KUD-ovima po drugim mjestima u Hrvatskoj i inozemstvu. Korčula, Vis, Crna Gora, Češka, Grčka. Uskoro putujem za Italiju.

Koji su ti planovi za budućnost? Imaš li nekih posebnih želja koje bi htio ostvariti?
-Trenutno mi je plan zaposliti se u svojoj struci. Imam dosta želja, među kojima i drugi ili bolji instrumenti, ali nekako već živim svoju struku i svoje hobije. Naravno, plan mi jednoga dana osnovati svoju obitelj, imat svoju kuću i to klasika. Nekih drugih posebnih želja nemam osim da živim život kakav sada živim.

Ivica Krčelić