11.03.2021. Svake godine početkom ožujka obilježava se Nacionalni dan edukacijskih rehabilitatora što je bio povod za razgovor s predstavnicom Inicijative edukacijski rehabilitatori-ključ inkluzije Marijom Presečki Zmajlović, magistrom edukacijske rehabilitacije koja radi u jaskanskom vrtiću kao stručni suradnik već gotovo 15 godina
Zanimalo nas je zapravo o kakvoj se inicijativi radi i što ona ima za cilj. Naime, dobro je poznato da u manje razvijenim i siromašnijim zemljama ranjive skupine u društvu, kao što su među ostalim i djeca s poteškoćama u razvoju, ne ostvaruju svoja prava kao u zemljama kao što je jedna Švedska, Danska ili Njemačka. Jedan od primjera je i nedostatak edukacijskih rehabilitatora koji su ključan faktor u pomoći takvoj djeci, ali i njihovim roditeljima.
Vjerojatno bi malo ljudi znalo objasniti što rade edukacijski rehabilitatori. pa nam za početak kažite o kakvoj se profesiji radi i što je Vas ponukalo ili možda motiviralo da izaberete ovaj posao kao svoj životni poziv?
-Edukacijsko-rehabilitacijska profesija je u usporedbi sa srodnim profesijama „mlada“. 1962. godine osnovana je visoka škola za defektologiju, koja je desetak godina kasnije prerasla u fakultet za defektologiju. 1998. godine fakultet je promijenio naziv u Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet. Osposobljeni smo provoditi različite dijagnostičke, edukacijske i rehabilitacijske postupke vezane uz oštećenje vida, teškoće učenja, deficit pažnje i hiperaktivnost, intelektualne teškoće, poremećaje iz spektra autizma, višestruke teškoće, motoričke poremećaje i kronične bolesti. Široj javnosti je naziv „defektolog“ i dalje poznatiji, no promijenjen je radi negativnih asocijacija, ne sviđa se ni nama edukacijskim rehabilitatorima, ni roditeljima djece s teškoćama, ni osobama s invaliditetom.
Kao stručni suradnik edukacijski rehabilitator zaposlena sam u Dječjem vrtiću Radost gotovo 15 godina, a na sam odabir mog zanimanja uvelike je utjecalo osobno iskustvo iz dječje dobi. Pohađala sam osnovnu školu u malom mjestu u Hrvatskom zagorju zajedno sa dječakom s teškoćama za kojeg ni nastavnici, a ni većina vršnjaka nisu imali razumijevanja. Iz našeg razreda od svega 19 učenika, dvoje nas je odabralo upravo ovu profesiju, ili kako kažete, životni poziv.
-Aktivni ste u vašoj komori i jedna ste od pokretača inicijative edukacijski rehabilitatori-ključ inkluzije. O čemu se radi?
-Prema Zakonu o edukacijsko-rehabilitacijskoj djelatnosti edukacijski rehabilitatori moraju biti upisani u Imenik Hrvatske komore edukacijskih rehabilitatora, a Komora ujedno izdaje i odobrenje za samostalan rad tj. licencu koju je potrebno obnavljati svakih šest godina. Aktivan sam član Komore od 2013. godine i sudjelujem u radu Povjerenstva za stručna pitanja i trajno usavršavanja sada već u drugom mandatu. Ove godine, uoči 1. ožujka kada se obilježava Nacionalni dan edukacijskih rehabilitatora, zajedno s još tri kolegice koje dolaze iz različitih krajeva Hrvatske i rade u različitim sustavima, odlučila sam dodatno se angažirati i pokrenuti Inicijativu edukacijski rehabilitatori – ključ inkluzije. Želja nam je kroz rad Inicijative dodatno upoznati javnost s našom profesijom i važnom ulogom koju edukacijski rehabilitatori imaju u inkluziji tj. uključivanju djece s teškoćama u odgojno-obrazovni sustav, potaknuti čelne ljude ministarstava, županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj koji su donositelji propisa i osnivači bolnica, domova zdravlja, škola i vrtića na stvaranje veće dostupnosti edukacijsko-rehabilitacijske podrške. Velikom broju građana Republike Hrvatske nije dostupna takva odgovarajuća stručna podrška u njihovom mjestu stanovanja, a neki je ne mogu ostvariti niti na području cijele županije u kojoj žive.
Jaskanski je vrtić prije sedam godina uspješno proveo EU projekt “Razvoj inkluzivnog predškolskog modela”. Kakvi su rezultati ovog projekta i može li Jaska poslužiti kao primjer promicanja socijalne inkluzije?
-Premda su zakonska podloga i obrazovne strategije usmjerene prema inkluziji, modeli uključivanja djece s teškoćama nisu unificirani na razini Republike Hrvatske i uvelike ovise o ustroju vrtića na lokalnoj razini, o senzibilitetu čelnika i proračunu pojedine jedinice lokalne samouprave. Dječji vrtić Radost proveo je EU projekt „Razvoj inkluzivnog predškolskog modela“ u suradnji s Gradom Jastrebarsko i Učilištem za obrazovanje odraslih IDEM još u pedagoškoj godini 2013./2014. Glavni cilj projekta bio je promicanje socijalne inkluzije tj. uključenosti predškolske djece s teškoćama u redoviti sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja u kojem se djeca s teškoćama, bez obzira na stupanj i vrstu teškoće, odgajaju i obrazuju u okruženju sa svojim vršnjacima. Projektne aktivnosti su obuhvaćale edukaciju svih odgojitelja, osposobljavanje pomoćnika za rad u odgojnim skupinama u kojima su uključena djeca s težim teškoćama, kupnju didaktičke opreme, izdavanje Priručnika za razvoj Inkluzivnih ustanova ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja kojeg smo poslali na adrese svih vrtića u Republici Hrvatskoj,…
Prilikom provođenja svakog projekta važno je voditi računa o održivosti, kakav će biti trajni učinak, što će se dogoditi nakon što prestane financiranje od strane EU, te hoće li rezultati biti vidljivi i dulje vrijeme. Uzevši sve navedeno u obzir, mogu reći kako je naš projekt bio uspješan. Grad Jastrebarsko kontinuirano financira rad pomoćnika u odgojno-obrazovnim skupinama u koje su uključena djeca s težim teškoćama, konkretno ove pedagoške godine desetero djece s težim i višestrukim teškoćama boravi u vrtiću uz podršku pomoćnika. Dječji vrtić Radost isto tako redovito organizira provođenje edukacija djelatnika i stručnih aktiva na temu inkluzivnog odgojno-obrazovnog rada i posebnih potreba djece. Jedan smo od rijetkih vrtića koji se može pohvaliti dobro ekipiranim stručnim timom i suradnicima različitih profila (pedagog, psiholog, edukacijski rehabilitator, logoped i dvije zdravstvene voditeljice). Na žalost, ono što vidimo u praksi je kontinuirani rast broja djece kod koje uočavamo odstupanja u razvoju, odnosno sve veći broj djece s teškoćama. Svako deseto dijete ima neki oblik jezično-govornih, komunikacijskih, intelektualnih, motoričkih, emocionalnih ili zdravstvenih teškoća.
Koliko znamo jaskanska osnovna škola nema zaposlenog edukacijskog rehabilitatora iako djeca s poteškoćama u razvoju nastavljaju svoje obrazovanje u školi. Znači li to da se u osnovnom školstvu drugačije pristupa ovom problemu?
-Osnovna škola „Ljubo Babić“ je jedna od najvećih osnovnih škola sa 61 razrednim odjelom ove školske godine, od čega je jedan odjel posebna odgojno-obrazovna skupina za djecu s težim teškoćama u kojoj s učenicima radi edukacijski rehabilitator kao učitelj. Prema Državnom pedagoškom standardu osnovnoškolskog sustava odgoja i obrazovanja svaka škola mora imati stručnog suradnika pedagoga i knjižničara, škole sa više od 180 pa do 500 učenika zapošljavaju tri stručna suradnika što znači da mogu „birati“ između stručnog suradnika psihologa i stručnjaka edukacijsko-rehabilitacijskog profila (edukacijski rehabilitator, logoped i socijalni pedagog), a škole sa više od 500 učenika zapošljavaju 4 stručna suradnika. Jaskanska osnovna škola ima više od 1000 učenika, a stručni suradnici su pedagog, psiholog, logoped, socijalni pedagog i dva knjižničara, što znači da nema stručnog suradnika edukacijskog rehabilitatora koji bi upoznavao učitelje i roditelje s prilagodbama sadržaja koje učenik s teškoćama treba te prilagođavao nastavne i ispitne materijale kako bi dijete u skladu sa svojim mogućnostima i potrebama sudjelovalo u procesu odgoja i obrazovanja. Na žalost, Ministarstvo znanosti i obrazovanja nekoliko je puta školi odbio zahtjev za stalnim zapošljavanjem stručnog suradnika edukacijskog rehabilitatora, a na natječaj za popunu radnog mjesta stručnog suradnika edukacijskog rehabilitatora pripravnika na određeno vrijeme u trajanju od 12 mjeseci već se dva puta nije javio nitko! Edukacijki rehabilitatori su deficitarna profesija, i unatoč tome što se Jastrebarsko nalazi u neposrednoj blizini Zagreba i Karlovca, naprosto nije bilo zainteresiranih. Da je osnovnoj školi zaista potreban stručni suradnik edukacijski rehabilitator govori i činjenica kako je u školi zaposleno devet pomoćnika u nastavi. Stručni tim škole u okvirima svojih stručnih kompetencija vodi računa o učenicima s teškoćama te se unatrag desetak godina redovito odvija suradnja sa stručnim timom vrtića kako bi se djeci s teškoćama pružila podrška pri prijelazu iz jednog nivoa odgoja i obrazovanja u sljedeći.
Koliko danas roditelji djece s poteškoćama u razvoju imaju podršku institucija, i kakva su vaša iskustva kada su u pitanju problemi kojima se susreću roditelji?
-Svakom roditelju kojem je priopćena informacija da je njihovo dijete s odstupanjima ili teškoćama u razvoju potrebno je pravovremeno savjetovanje i pružanje informacija o prirodi djetetovih teškoća, načinima njihova uklanjanja ili umanjivanja kako bi na adekvatan način poticali djetetov daljnji razvoj. Roditelji prolaze faze poricanja, negacije, povlačenja, potištenosti, ljutnje, osjećaju se krivima ili pak bespomoćnima. Pružanje edukacijsko-rehabilitacijske podrške savjetovanja i edukacije roditeljima pomaže u procesu suočavanja s teškoćama i preuzimanju aktivnog stava. Jedan od najvažnijih segmenata pri tom je rana intervencija. Sustav rane intervencije u Republici Hrvatskoj u praksi nije dovoljno dobro uspostavljen, a u najlošijoj poziciji nalaze se stanovnici Dubrovačko-neretvanske, Zadarske, Koprivničko-križevačke, Požeško-slavonske, Ličko-senjske i Virovitičko-podravske županije. Roditelji se prvenstveno susreću s nedostatkom kapaciteta u postojećim sustavima i nedostatkom stručnjaka, dugim listama čekanja na javne usluge u sustavu zdravstva ili socijalne skrbi te visokim naknadama koje plaćaju za privatne usluge. Situacija je dodatno otežana nedostatnom koordinacijom između sustava zdravstva, socijalne skrbi i odgoja i obrazovanja čime razvojna odstupanja često ostaju „nevidljiva“ do eventualnog polaska djeteta u dječji vrtić kada ih uočavaju odgojitelji i stručni suradnici. Kažem eventualnog polaska u dječji vrtić iz razloga što rani i predškolski odgoj i obrazovanje u Republici Hrvatskoj nije obvezan te se kod neke djece teškoće uočavaju tek pri polasku djeteta u osnovnu školu.
Budući da je vaša profesija deficitarna, recite nam za kraj kakva je situacija u bolnicama, domovima zdravlja i jeli ova Inicijativa koju ste pokrenuli možda prvi korak promjene ovakve situacije u Hrvatskoj?
-U Republici Hrvatskoj edukacijski rehabilitatori su jedna od deficitarnih profesija, što znači da nas svugdje ima premalo u odnosu na ukupan broj djece s teškoćama i osoba s invaliditetom. U Izvješću o osobama s invaliditetom Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo za 2019. godinu navedeno je 511.281 osoba s invaliditetom, od čega 45.314 djece. U cijeloj zemlji, svega pedesetak edukacijskih rehabilitatora radi u sustavu zdravstvene zaštite, a polovica je zaposlena na području grada Zagreba. Možda zvuči puno, no u KBC Sestre milosrdnice su zaposlena svega dva edukacijska rehabilitatora, a ista situacija je i u Klinici za dječje bolesti Zagreb (Klaićeva) što dovodi do npr. čekanja na kontrolni pregled po više od šest mjeseci. U međuvremenu bi se edukacijsko-rehabilitacijska podrška trebala odvijati u mjestu stanovanja, a pri Domovima zdravlja edukacijskih rehabilitatora nema. Položaj edukacijskih rehabilitatora u sustavu zdravstva dodatno otežava činjenica što nismo uvršteni u zdravstvene djelatnosti premda smo osposobljeni za rano otkrivanje i uočavanje rizika za odstupanje od tipičnog razvoja, sudjelovanje u interdisciplinarnom dijagnostičkom timu, procjenu potrebe za podrškom, ranu intervenciju s ciljem ublažavanja i prevencije daljnjih razvojnih teškoća, promicanje kvalitetnije zdravstvene zaštite djece s teškoćama i osoba s invaliditetom itd. Jedan od ciljeva Inicijative edukacijski rehabilitatori – ključ inkluzije svakako je i pozitivno utjecati na dostupnost edukacijsko-rehabilitacijske podrške u sustavu zdrvstva.
Ivica Krčelić
