In memoriam-Branko Klepac (Jastrebarsko, 15. X. 1945 – Zagreb, 31. V. 2021)

Jastreb nad Jastrebovima

U seriji loših vijesti stigla je još jedna, posebno tužna. Nakon duge i teške bolesti napustio nas je u 76. godini života Branko Klepac, po mnogima najdarovitiji igrač u povijesti jaskanskog nogometa. Manje poznat današnjim naraštajima prijatelja nogometa, u sjećanjima onih koji su gledali njegove briljantne nastupe na legendarnom Sajmištu, ostat će zapisan zlatnim, neizbrisivim slovima.

Život našeg Branka nije mazio. Rodio se i odrastao u izuzetno teškim uvjetima, kao dijete majke Barice i oca Jurja, kojeg nikad nije upoznao, a koji je, iako tek običan kuhar, zaglavio na nekom od grozomornih križnih puteva u prevratu 1945. Dijete Srednje i Gornje Jaske, žile kucavice našeg grada, bio je vedar, uvijek nasmijan dječak, “enfant terrible”, vječno spreman na šale, podvale i fakinarije. Uz četiri godine starijeg brata Ivana bez problema se snašao među starijim dečkima i već s dvanaest godina, 1957, zaigrao za juniore Jaske, na starom igralištu blizu jaskanskog perivoja. Ubrzo je Jaskom počela kružiti fama o malom plavokosom Klepcu, nogometnom čudu od djeteta, koji je potom već sa četrnaest godina obukao seniorski dres. Meteorski Brankov nogometni uspon potom je u jesen 1959. prvi put zaustavljen rušenjem igrališta zbog izgradnje Šumarskog insitituta.

Branko Klepac čući treći sdesna

Naredne tri godine bile su najteže u povijesti jaskanskog nogometa jer je novo igralište na Sajmištu bilo otvoreno tek u srpnju 1962. Nogometaši Jaske igrali su u tom razdoblju samo u gostima. Je li Branko Klepac, najdarovitiji igrač onog naraštaja, mogao tada prijeći u neki drugi, veći klub? Mogao je itekako, ali nije htio jer je bio Jastreb od glave do pete, beskrajno odan svojem klubu i gradu. A kad se nogomet na velika vrata vratio u Jastrebgrad, Sajmište je dobilo svojeg kralja. Posebno se pamti jaka općinska Ljetna liga i godina 1963, kada je Jastreb, momčad Gornje i Srednje Jaske u nezaboravnom finalu savladao snažni Željezničar, momčad Donje Jaske s 2:1. Branko Klepac bio je toga ljeta najbolji strijelac i po izboru kapetana svih momčadi najbolji igrač, dobitnik specijalne žute majice. Sjajne igre pružao je i u dresu Jaske, a navijači su ga naprosto obožavali. Izvan igrališta istinski boem, poput Dinamove legende Štefa Lamze, na travnjaku je bio pravi zmaj. Nikada nijedan nogometaš u povijesti drevnog modrobijelog kluba nije imao toliko nadimaka kao Branko Klepac. Kao da šuma oko Sajmišta ponekad još uvijek odjekuje (ili barem u našim snovima) skandiranjem i gromkim povicima “Bano!”, “Bobi!”, “Spenser!”, “Bimbo!”, “Čaruga!”. A Bano je navijačima uzvraćao obiljem golova i vrhunskih poteza, uvijek praćenih osebujnim mangupskim osmijehom. Kako je igrao Branko Klepac? Savršeno, totalno, trajno prisutan na svim dijelovima igrališta… Bio je jednako dobar u napadu, u vezi, u obrani… Sjajan tehničar, dribler, vragometni strijelac, jednako vješt s obje noge i glavom, gromovitog udarca i filigranskog proigravanja… Starije ljubitelje nogometa podsjećao je svojim igračkim stilom i pobjedničkim mentalitetom na velikane Alfreda Di Stefana i Bobbyja Charltona, a mlađi bi ga danas vjerojatno usporedili s Paulom Scholesom.
Branko Klepac drugi slijeva dolje

Brankov nogometni put drugi put je zaustavljen ujesen 1964. odlaskom u vojsku, a povratak je uslijedio tek u proljeće 1966. Ta godina ujedno označava nogometni “labuđi pjev” Branka Klepca. Trener Jaske tada je već bio njegov bliski prijatelj, susjed i drugi “stariji brat” Mladen Čop, koji je optimalno znao koristiti Brankovo raskošno nogometno znanje. Brankova nogometna kruniba dogodila se 28. kolovoza 1966, kada je Jaska na Sajmištu u nezaboravnom dvoboju naprosto deklasirala drugu momčad zagrebačkog Dinama, sastavljenu od brojnih renomiranih prvoligaških igrača, s 5:2. Da, Branko Klepac bio je najbolji igrač susreta, strijelac prekrasnog zgoditka i asistent svih ostalih pogodaka…
Ubzo nakon toga Brankov nogometni put zaustavljen je i treći, posljednji put. Njegova boemska, nemirna narav i želja za boljim životom, odvela ga je onkraj granice, u francusku Legiju stranaca, iz koje se naposljetku vratio doslovno slomljen i zauvijek izgubljen za nogomet. Znao se ponekad tiho došuljati na Centralu kako bi uživao u potezima svojeg voljenog nećaka Ivice i svojih Jastrebova, a većina onih oko njega nisu imali pojma da je među njima NAJVEĆI.

Branko Klepac prvi sdesna

Da, Branko je išao u školu učenika u privredi, u kojoj je trebao izučiti zanat glodača. Da, Branko je u tri navrata radio u jaskanskom “Progresu”… Da, Branko je nakon povratka iz Legije živio tiho, samozatajno i skromno, u kutu nikom na putu. Da, bio je voljen i štovan od svoje obitelji, od brata Ive, od nećaka Ivice i nećakinje Dijane i od šogorice Marice. Da, proveo je spokojne umirovljeničke dane u okrilju obitelji Majcenović u Pavlovčanima, na čemu im od srca hvala.
Mi se sada opraštamo od istinske jaskanske nogometne legende. Stanimo na trenutak mirno i tihom molitvom ispratimo na vječni počinak JASTREBA NAD JASTREBOVIMA. A, gore, u nebeskom modrilu već se postrojavaju njegovi brojni suigrači, navijači i prijatelji, njegovi roditelji, brat, nećak i dočekuju ga onim njegovim najdražim bojnim poklikom: “Jaska! Jaska!”
Branko Klepac i Nino Škrabe

Dragi Branko, od srca molimo da te i Svevišnji, trener svih trenera, po zagovoru svoje Majke, vjerne zaštitnice svih nevoljnika i siromaha, uvrsti u svoju modrobijelu momčad! Sigurni smo da ga nećeš nikad iznevjeriti! Sretan ti let, predragi naš Jastrebe!

Nino Škrabe

Share on facebook
Share on twitter
Share on pinterest
Share on linkedin