Odlazeći u mirovinu, omiljeni profesor glazbe i ravnatelj Glazbene škole Jastrebarsko, Dragutin Fabijanić, može biti ponosan na sve što je u proteklih 25 godina učinio za svoj grad i jaskansku glazbenu školu.

Svaki je rastanak težak, a posebno onaj kada ostavljate svoje životno djelo koje ste nesebično i mukotrpno stvarali punih 25 godina. Tako bi se u jednoj rečenici mogao svesti oproštaj Dragutina Fabijanića od njegove velike ljubavi kojoj je posvetio najveći dio svoga radnoga vijeka. San o glazbenoj školi u svom gradu uspio je ostvariti na najbolji mogući način jer je Glazbena škola Jastrebarsko zasigurno jedna od najbolje organiziranih u Hrvatskoj, s izvrsnim uvjetima za rad, vrijednim i entuzijastičnim profesorima koje ima, i talentiranim učenicima koji postižu izvrsne rezultate na velikim natjecanjima. Sve to Dragutin Fabijanić, postigao je u manje od dvadesetak godina, u jednom malom gradu, s malo novaca, ali puno ljubavi i mukotrpnog rada. Imao je doduše veliku podršku, osobito sadašnjeg gradonačelnika Zvonimira Novosela, koji mu je posljednjih desetak godina uvelike pomogao da jaskanska glazbena škola ima iznimne uvjete za rad. Na oproštaju krajem kolovoza, uoči samog odlaska Fabijanića u zasluženu mirovinu gradonačelnik mu je zahvalio na svemu što je učinio za naš grad i glazbenu školu. Zaželio mu sreću i zdravlje na kraju njegove profesionalne karijere, ali i početku jednog novog, aktivnog razdoblja čovjekova života.
O Dragi Fabijaniću i njegovom glazbenom životu mogla bi se napisati cijela knjiga. Glazbu je zavolio još u najranijem djetinjstvu i glazba ga prati cijeli život. Počeo je kao i svi domagovački profesori glazbe, a ima ih podosta, u tadašnjoj limenoj glazbi vatrogasnog društva. Počeo je na klarinetu kao i njegov osam godina stariji brat Petar, također čovjek s impozantnom glazbenom karijerom, da bi se “dočepao” saksofona tamo negdje 1968. zahvaljujući također bratu Petru koji je u to vrijeme svirao s jaskanskim sastavom “Corone”. Od tada Drago saksofon ne ispušta iz ruku. Zajedno s kolegom, i danas velikim glazbenim pedagogom Draganom Sremcem, upisuju se u Glazbenu školu Pavao Markovac u Zagrebu kao prvi učenici na saksofonu, a potom i prvi studenti Muzičke akademije na istom instrumentu. Nakon završene akademije zaposlio se kao profesor saksofona u školi Pavao Markovac, da bi 1995. došao za ravnatelja Centra za kulturu u Jastrebarskom. Bila je to tada zapuštena gradska ustanova u prostornom ali i organizacijskom smislu. Veoma brzo zahvaljujući Ministarstvu kulture i tadašnjoj opčini Jastrebarsko, Fabijanić uspijeva urediti zgradu Centra od krova do temelja, uvesti centralno grijanje i urediti unutrašnji prostor zgrade. No, njegov cilj je bio osnivanje glazbene škole u našem gradu. Uspio je u tome sedam godina kasnije zahvaljujući razumijevanju tadašnjeg gradskog vodstva.
Odlazak u mirovinu bio je i povod da kratko porazgovaramo s ovim omiljenim profesorom glazbe, nekadašnjim zaštitnim znakom legendarnog sastava “Croate”, i voditeljem puhačkih orkestara u Cvetkoviću, Stankovu i Plešivici.
Narodno sveučilište u Jastrebarskom imalo je još sedamdesetih godina prošlog stoljeća suradnju s zagrebačkom glazbenom školom “Blagoje Bersa”. Je li to bio začetak onoga što je uslijedilo dvadesetak godina kasnije?
-Da, bila je sedamdesetih godina prošlog stoljeća suradnja s Glazbenom školom Blagoje Bersa iz Zagreba, i to je trajalo nekih pet godina. Iza toga je nekoliko godina bila i suradnja s Glazbenom školom Karlovac i nakon toga se uglavnom sve svelo na glazbene tečajeve pri Narodnom sveučilištu.

Sredinom devedesetih Vi dolazite za ravnatelja Centra za kulturu, vjerujemo puni entuzijazma i planova za budućnost?
-Devedesetih godina, Narodno sveučilište se transformira u Centar za kulturu i raspisuje se natječaj za ravnatelja te nove ustanove na koji se ja javljam. Preuzimajući funkciju ravnatelja 1995.godine osnovna ideja i plan bio mi je pokušati pokrenuti kvalitetnije glazbeno obrazovanje u gradu. Već slijedeće 1996. godine u Centru za kulturu organiziramo natjecanje učenika glazbenih škola iz Zagreba i okolice , te Karlovca, a sve u cilju promocije i prezentacije buduće Glazbene škole u Jastrebarskom. Natjecanje je proglašeno jednim od najbolje organiziranih i zato i sada dobivamo organizaciju regionalnih i državnih natjecanja na što smo posebno ponosni jer kontinuitet odličnih organizacija se nastavlja.
Koliko ste na samom početku imali učenika i koji su instrumenti bili zastupljeni?
-Nakon tog prvog natjecanja pri Centru za kulturu pokrenuli smo novi glazbeni tečaj ali po programu osnovnih glazbenih škola gdje su mi pomogli kolege iz moje škole Pavla Markovca iz Zagreba i moji kolege profesori iz Domagovića, Mario i Krešimir Fabijanić, a nastavu saksofona sam radio ja. Održavala se nastava na flauti, violini, gitari, klaviru, klarinetu, saksofonu i trubi. U početku je u tečaj bilo upisano dvadesetak učenika, ali kad se vidjelo da je to nešto novo i ozbiljno počeo ja rasti interes za upise, te pritisak da se pokrene i osnuje glazbena škola koja je na kraju i osnovana početkom 2003. godine.
Kada škola seli u tadašnji dom Hrvatske vojske u Jastrebarskom?
-U jesen 2006. godine dobivamo na korištenje dio prostora u domu HV-a zahvaljujući tadašnjem vodstvu Grada, a posebno tu ističem nažalost pokojnog Josipa Pavkovića koji se baš jako angažirao pri dobivanju suglasnosti Ministarstva, a posebno dobivanja prostora u domu HV-a.
Danas ste jedna od škola u Hrvatskoj koja ima izvrsne uvjete za rad i preko 200 učenika. Jeste li zadovoljni njihovim rezultatima koje postižu na natjecanjima?

-Preseljenjem u novi prostor dobili smo novu kvalitetu i novi zamah u radu tako da smo vrlo brzo bili prepoznati u mreži osnovnih glazbenih škola, a posebno kad su naši učenici počeli osvajati nagrade na regionalnim i državnim natjecanjima zahvaljujući prije svega svojim predanim radom i talentom, a najviše zalaganju naših nastavnika, njihovom entuzijazmu i naravno kvaliteti, ljudskoj i profesionalnoj, i na tome im moramo biti zahvalni.
I što reći za kraj?
Na kraju mog radnog vijeka kad sve zbrojim kroz što sam prošao svih ovih godina, ne mogu nego biti zadovoljan i ponosan, jer ipak mi je uspjelo ono što mnogi nisu vjerovali i sa skepsom prihvaćali. Naravno da mi to ne bi uspjelo da nije bilo ljudi u politici i oko nje koji su prepoznali zamisao i ideju i podržavali cijeli proces. Svima im veliko hvala.
Ivica Krčelić