Ena istina, ena Makedonija!

Ova je priča posvećena dragoj obitelji Cvetkovski iz sela Dihovo, kraj Bitole. Upoznali smo se slučajno, ili možda nije to bilo slučajno, a možda je i netko želio da tako bude

Nakon toga sve je bilo drukčije…I danas kad dođem u Makedoniju, nikad ne kažem Sjevernu (jer to je naziv samo za interesne skupine), već isključivo kažem idem u Makedoniji, kao što kažu i svi pravi domoljubi iz Makedonije.

Logo općine Bitola

Prvi dolazak u Makedoniju!

Od malena sam zavolio sport i njime se amaterski bavio. Krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća počeo sam ozbiljno planinariti. Od 29. srpnja do 6. kolovoza 1990. godine tri Jaskanca (Željko Kovačević, Vladimir Krga i ja) krećemo sa zagrebačkim planinarima i ekspedicijom u Grčku da se popnemo na planinu Olimp i najviši vrh (2917 metara). Vođa te ekspedicije bio je bivši hrvatski atletičar i iskusan planinar Zdravko Ceraj (Bjelovar, 4. listopada 1920. – Zagreb, 6. listopada 2011.). Valja se prisjetiti da je Ceraj od 1925. do 1935. bio gimnastičar prvo u Hrvatskom sokolu, a nakon toga u Jugo sokolu, od 1935. godine bio je član Hrvatskog planinarskog društva. Uz to je osvajač atletske srebrne medalje na Mediteranskim igrama u Aleksandriji 1951. godine. Uz Zdravka Ceraja mnogo toga smo tada naučili o planinarenju. Prilikom dolaska u Makedoniju, u Bitolj i smještaj u planinarski dom Kopanki, saznali smo da je preko noći na granici uveden depozit (kapara, polog), prilikom prelaska granica. Zbog toga je promijenjen program planinarenja ekspedicije i trebalo se prilagoditi trenutnim mogućnostima planinarenja po Makedoniji. Bio je to moj prvi susret s republikom Makedonijom. Do tada sam o Makedoniji znao da su mladići iz Makedoniji u bivšoj državi služeći vojni rok u mojem prisustvu, bili vrlo korektni i druželjubivi. Uz to sam pratio sport i vrlo dobro sam znao tko su sportaši iz Makedonije: nogometaši: Vasil Ringov i Darko Pančev, rukometaš Pepi Manaskov, košarkaš Blagoja Georgievski i mnogi mnogi drugi…

Slika 2: U Trnovu 2. kolovoza 1990., prilikom proslave Ilindenskog ustanka, na tlu sjedi Zdravko Ceraj (u crvenoj košulji), čuče slijeva: Pece Cvetkovski, Eli Cvetkovska, njihova sestrična Jasmina, Vladimir Krga, u sredini čuči: Zdenko Vuković Cena (žuta majica), na zidu prvi slijeva: Pavle Cvetkovski (u bijeloj majici)
Trnovo, 2. kolovoz 1990., I planinarke su željele uspomenu, Danica Cvetkovska (u crvenoj boji)
U Ohridu, 4. kolovoza 1990., slijeva: Zdravko Ceraj (sjedi na zidu), Zdenko Vuković Cena (pogled kroz dalekozor), Saša Novak (svira gitaru)

Planinarski uspon na Pelister!

Jedna od odluka ekspedicije, bila je da planinarimo po Nacionalnom parku Pelister. Najviši je vrh Pelister (2601. metar) iz planinskog masiva Baba u jugozapadnoj Makedoniji. Vrlo uspješno smo to odradili, diveći se ljepoti u Makedoniji. Društvo, koje je tada planinarilo bilo je vrlo zanimljivo, a pojedinci odlični kreativci i za sve su akcije i prijedloge, bili. Jedan smo dan hodajući po okolnim brežuljcima upoznali lokalnu osobu koja nam je ispričala legendu o selu Trnovo i Magarevo, i eto nas 2. kolovoza u Trnovu, kad je državni praznik makedonskog naroda i obilježava se Ilindenski ustanak (makedonski ustanak vezan za Goce Delčeva). Odlučili smo da jedan dan penjemo do Golemog ezera (jezero) na nadmorskoj visini 2218 metara. Tu smo prilikom ulaska u planinarski dom odmah vidjeli izložen dio planinarske opreme nesretno stradalog makedonskog planinara iz Bitolja, Dimitra Ilievskog Murata (1953. – 1989.). Desetog svibnja 1989. kao prvi makedonski planinar osvojio je Mount Everest (8848 metara), nažalost nije se uspio vratiti u bazni logor. Osim dvojice lokalnih šerpa u pratnji su mu bili planinar iz Hrvatske, Stipe Božić i planinar iz Slovenije, Viki Grošelj. Dimitar Ilievski posthumno je odlikovan Medaljom za zasluge za Makedoniju, a makedonski olimpijski odbor imenovao ga je velikim sportašem. Općina Bitolj u njegovu je čast nazvala jednu ulicu u središtu tog grada. Svake godine njemu u čast održava se i planinarski pohod od Bitolja na „Dimov vrh“ na planini Baba, nekoliko metara ispod vrha Pelister.

Uspon Cene na Pelister uz gitaru, 31. srpanj 1990.
Dimitar Ilievski Murato (izvor: agencija MUP)

 


Pogled na Golemo jezero (autor: Igor Todorovski, autorska prava: Masterix)

Potom smo se uspjeli popeti i do „Golemog ezera“. Sjećam se da je voda u tom jezeru bila dosta hladna. Nije se moglo dugo rashlađivati niti ruke, niti noge u toj vodi. I gledaj čuda, jedna je djevojka skočila u vodu jezera i plivala. Svi smo ostali iznenađeni! U večernjim satima, prilikom boravka u planinarskom domu uz jezero, upoznao sam obitelj Cvetkovski, bračni par, Pavle i Danica i njihovu kćerku Eli. I upravo je Eli bila ta djevojka koja se odvažila plivati u hladnoj vodi. Poslije večernjih razgovora nakon upoznavanja, drugi je dan Eli odlučila da se s nama planinarima i planinarkama vrati u svoje selo Dihovo. Kad smo se spustili u selo Dihovo saznali smo da u blizini postoji i poveći bazen, koji mještani i mnogi Bitolčani i Bitolčanke koriste za ljetno osvježenje. Eto nama dodatne zabave za novi dan. Obitelj Cvetkovski je s nama bila i u Trnovu, prilikom obilježavanja Ilindenskog ustanka. Tom smo prilikom upoznali i njihovog sina Pecu, koji je u to vrijeme bio standardni igrač drugoligaškog kluba bivše države, Pelistera iz Bitolja. Neki su se pojedinci (među kojima sam bio i ja) zainteresirali za posjet stadionu nogometnog kluba Pelister. Pavle Cvetkovski nas je doveo na jutarnji trening, kojeg je s igračima uspješno odrađivao poznati i tada trener tog kluba, Gjoko Hadžievski.
Osim toga, gdje god da smo se pojavili, narod u Makedoniji je na nas ostavio ogroman utisak dobrodošlice, iskrenosti, poštovanja i razumijevanja. Tada smo upoznavali i grad Bitolj, otišli do Ohrida da se i tamo lijepo provedemo. Kupali smo se na jezeru u Ohridu, zabavljali, istraživali, fotografirali, kupovali suvenire za uspomenu na dane provedene u Makedoniji. Pjevali smo i poznate makedonske pjesme. Tada smo u kasarni u Bitolju bili i posjeta nekim poznatim jaskancima, koji su služili tu vojni rok. Po povratku kući, ostali su kontakti, fotografije, uspomene do novog susreta i dolaska u Makedoniju, Ohrid, Bitolj, Skoplje.

Nogometaš koji je proslavio svoje selo!

Pece Cvetkovski je u Pelisteru igrao na poziciji stopera i u veznom redu. Imao je 15 godina kad je počeo, i u tom se klubu zadržao desetak godina, a po završetku karijere nalazio se i u Upravi kluba. Seniorski je igrač Pelistera bio u vrijeme raspada Jugoslavije. U godini 1990. Pelister je bio drugoligaš, pri vrhu ljestvice, a naredne sezone klub igra Prvu saveznu ligu bivše države, zbog napuštanja iz natjecanja, nogometnih klubova iz Hrvatske i Slovenije. Potom je Pece, tri godine uspješno nogomet igrao u Danskoj za Odense Boldklub i B. 1913. Usporedo se i obrazovao. Stekao je diplomu profesora tjelesnog odgoja i u sadašnje vrijeme uspješno predaje tjelesni odgoj u obližnjoj osnovnoj školi. Naučio je četiri jezika s kojima se služi. U svojem je selu Dihovu, proširio obiteljsko imanje i sagradio svjetski poznatu Villu Dihovu te je vrlo ambiciozan i poduzetan.

 

Pece Cvetkovski, 9. listopada 2024. u dvorištu Ville Dihovo
Villa je vrlo estetski izgrađena
Dvorišni prostor Ville Dihovo

Villa je sagrađena od kamena i drva i daje posebni štih u Dihovu koje se nalazi na 830 metara nadmorske visine. Ta je Villa među osam najuspješnijih skrivenih svjetskih destinacija, i otvorena je 2007. godine. Pece mi dalje priča. Da Villa Dihovo ima oko 1000 noćenja godišnje, i da posluje obrnuto od ostalih (o tome isključivo odlučuje gost, kojem se treba prilagoditi). Pece uvijek poželi da se u Villu Dihovu dođe kao gost, a ode kao prijatelj. To sam osobno i sam osjetio. Osim mene u Villi Dihovo su jedne godine boravili neki naši jaskanci (planinari), koji su tu uvijek dobro došli. Izvrsna usluga, korektan odnos i dojmovi su najbolja promocija budućim posjetiteljima. U Villi Dihovo je hrana isključivo domaća, lokalna i tradicionalna kao i pića, među kojima su iz vlastite proizvodnje rakije, vina i čak pivo. Uz Villu Dihovo su vezani i planinarenje, pčelarenje te jahanje konja. Ponekad se za manje grupe organizira i svadba te Teambuilding programi za kompanije u prirodi. Dalje od Pece saznajem da Pelister ima 14 vrhova viših iznad 2000 metara. Zanimljivost je da je Ante Kostelić bio trener RK Pelister i da je Janica Kostelić prva skijaška spuštanja odradila ovdje. Makedonija je jedna od tri, četiri najviše države u Europi, ima preko 200 vrhova visine 2200 metara. A to je i zemlja sunca, u kojoj se godišnje pojavi 300 puta. Pece je vrlo radišna, marljiva i sposobna osoba, koja prati brojne manifestacije vezane uz turizam i ugostiteljstvo. Nije mu ništa teško, sjedne u auto i za 2,5 sata je u Skoplju, a drugi dan je ako treba već na poslu ili na traktoru i obradi velike površine vinograda. Prati nastupe makedonskih sportaša i jedan je od velikih navijača na brojnim natjecanjima širom Europe.

Pavle i Danica

Pavle i Danica!

Njegovi roditelji Pavle i Danica u mnogome mu pomažu na obiteljskom imanju i održavanju Ville Dihovo. Otac Pavle je sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća vojni rok služio u Zagrebu i odmah smo otvorili temu. S radošću se prisjetio boravka u Zagrebu, sportskih događanja i tog vremena. U mladosti se također bavio nogometom, nastupajući za nogometni klub „Napredak“ iz Bitolja koji je u to vrijeme igrao kvalifikacije za republičku ligu, nažalost klub iz Tetova je bio uspješniji. Karijeru nije nastavio u Pelisteru, kao njegovi suigrači, već se posvetio poslovnim obavezama i odgoju djece, Pece i Eli. Iako je već u visokim godinama redovito sa sinom Pecom odlazi na utakmice voljenog kluba, Pelistera, koji uspješno nastupa u najvišem rangu Makedonije. Osim toga koliko mu zdravlje dozvoljava, brine se i uređuje dvorište, koje je prekrasno dizajnirano. Za to vrijeme supruga mu Danica, neumorno kuha i radi da bi zadovoljila svakog gosta Ville Dihovo. Njezini specijaliteti su priča za sebe, jer su pripremljeni na domaći način s velikom ljubavlju i ponosom. Gosti Ville Dihovo ju pamte po tim specijalitetima, ljubaznom odnosu i veselom pogledu.

Eli!

Njihova kćerka Eli i Pecina sestra je ona djevojka s početka priče koja je plivala pedesetak, a možda i više metara na Golemom jezeru, gdje je kako već spomenuh, dosta hladna voda. Nije sportski tip, jer ju sport nije nikad privlačio, ali je zato vrlo omiljena na ulicama najdražeg joj grada, Bitole. Teško je s njom ulicu proći, da ju netko ne zaustavi, nešto ne priupita i zamoli. Vrlo je ljubazna, komunikativna, odlučna, čvrsta, južnjački temperamentna, domoljubno raspoložena, uvijek nasmijana i spremna svakome pomoći, reći po koju lijepu riječ, uljudno pozdraviti i savjetovati. Osoba je to za koju se s pravom može reći da je „majka Tereza“ u Bitolju.

Eli u Bitoli na staroj čaršiji uz rijeku Dragor

 

Rijeka Dragor

 

Eli uživa uz glazbenike i makedonske pjesme

Spremna je odvojiti svoje slobodno vrijeme, kako bi bila na usluzi posjetitelju, turistu, poznaniku ili bilo kojem gostu da se ugodno i lijepo osjeća u njezinom kraju i dragoj joj Makedoniji. Svojim angažmanom, voljom, znanjem i poznanstvu na najbolji mogući način promovira Bitolj, a nakon toga vam dođe pomisao da joj zapjevate – „Bitola, moj roden kraj“. Eli upoznajete da bi ju pamtili po: povjerenju, pomaganju, poštovanju i poštenju. Istovremeno je pokretljiva, ponosna, pozorna i ponizna. Na taj sam način osjetio obitelj Cvetkovski, čiji nasljednici i potomci trebaju štovati njihovo djelo i učinak. Poslije toga, Makedonija vam postaje bliža, draža i zanimljivija. Tada tek osjetite koliko je važno  upoznati Eli, Pecu, Danicu, Pavla i sve ostale drage osobe u Makedoniji. Je li to svi mogu, e to je neka druga priča? Ja sam na veliku sreću mogao, i uspio. Stvarno je samo ena istina i ena Makedonija.Da bi se uvjerili u moju priču, svi namjernici, znatiželjnici, planinari, istraživači, kolege novinari, ljudi dobre volje, ako ste na potezu Bitolja, svratite u Villu Dihovu i upoznajte čari prirodne ljepote, mir za dušu i tijelo te sve ostalo što vas opušta da uživate. Do tada, živjeli!

Zdenko Vuković Cena