Iz tiska je izašao novi roman „Da, ali to nije sve“ hrvatske književnice Sonje Zubović, a mjesto radnje je naša Jaska. U razgovoru za naše novine saznajemo i kako je uređenje dvorca Erdödy otvorilo put da se vrijedne inkunabule vrate u Jastrebarsko

Uvijek je puno aktualnih tema za razgovor sa Sonjom Zubović, našom Jaskankom kojoj je Jaska u srcu i koja o našem gradu svagdje i u svakoj prilici priča uvijek samo najljepše. Sonja je u Jaski provela nezaboravne dane svoga djetinjstva i mladosti. Stoga nije ni čudno što je Jaska mjesto radnje njenog najnovijeg romana.
Nedavno ste dobili uglednu  međunarodnu nagradu za svoj rad, obilježili ste jubilej projekta Poezija to go, društveno ste vrlo aktivni, a tu je i novi roman pod naslovom Da, ali to nije sve.

– Da, ali to nije sve je roman  u kojem je mjesto radnje naša Jaska. Roman tematizira obiteljsku ljubav, odnose u obitelji, pitanja pripadanja, nepripadanja pa i napuštanja. No, to je i roman o vrckavim srednjoškolskim simpatijama, prijateljstvu, druženju, privrženosti i povjerenju u život i ljubav. Uvijek pišem o ljubavi, ljudskosti i dobroti među ljudima. Bit ću zahvalna svakom tko pročita i proživi sa mnom  priču koju sam ispričala. Roman je objavljen u Nakladi Ljevak, potražite ga u knjižarama na Interliberu ili u knjižnicama.

Jaska je kontinuirano prisutna u Vašim djelima.

– Jaska je prirodni dio mene, sve kao otišla sam iz nje, ali ona iz mene nije nikada. Jaska mi puno znači, tu je moj roditeljski dom i puno ljudi koje volim. Često sam ovdje i sve više se vraćam. Na javnim nastupima hvalim Jasku i govorim da je grad dobrih i vrijednih ljudi koji vole život i da je to grad o kojem nisu mogli čuti da se spominje u crnim kronikama. Ta činjenica jako puno govori o nama.

I dvorac Erdödy opjevali ste u stihovima, Jaska i knjige se kod Vas isprepliću.

– Jaska je moja rijeka ponornica, samo izranja iz mene i radije bih govorila o Jaski nego o sebi, nitko od nas nije centar svijeta, a ionako samo ono što dajemo ostaje iza nas. Jako sam sretna da se obnavlja dvorac Erdödy i zbog svih nas, ali još više zbog generacija koje dolaze. S takvim baštinskim projektima mogu se  pohvaliti samo rijetki gradovi. Kao što rekoh u pjesmi na svakoj razglednici Jaske je dvorac Erdödy i bila bi nepovratna šteta, a i povijesna sramota da se dopustilo pa da od njega ostane samo kamen na kamenu. Dvorac je više od dvorca! Njegovo uređenje donijet će velike blagoslove. Osim toga, obnavljanjem dvorca daje se najbolji mogući primjer mladima kako treba držati do sebe i do svog. Oni uvijek uče na primjerima. Dvorac će svima nama donijeti i jednu novu značajnu kvalitetu života svojim plemenitim sadržajima.
I da, to nije sve, ima još nešto veliko i važno na koji će još način obnovljeni dvorac Jasku  učiniti ponosnom. U pitanju su neprocjenjive povijesne vrijednosti kulturne opstojnosti i identiteta Jaske. Radi se o inkunabulama, odnosno knjigama prvotiscima koje su tiskane do 1500. godine, a pronađene su u našem jaskanskom franjevačkom samostanu.
Jaska ima svoju dugu povijest i ima što pokazati i ispričati svijetu o sebi.

Možete li pojasniti o čemu je riječ?

-Zbog sveukupne jasnoće ponajprije bih podsjetila na kronologiju novijeg datuma u kojima sam sudjelovala, a potom o važnim povijesnim činjenicama. Tamo 1985. godine kad sam kao apsolventica honorarno pomalo radila na Radio Jaski te kao dopisnik Večernjeg lista iz Jaske pronio se glas kako su  bijeli monasi cisterciti koji su došli nekoliko godina prije u naš franjevački samostan pronašli vrijedno knjižno blago pa sam odjurila istražiti o čemu je riječ. Napisala sam tada tekst o tom pronađenom blagu samostanske knjižnice za „Večernji list „ 31.12.1985.g i do danas čak čuvam bilješke s tog razgovora s paterom Brunom.
Samostanske knjižnice oduvijek su predstavljale oaze pismenosti i riznice u kojima se čuvala pisana baština. Bile su namijenjene obrazovanju redovnika i laika i služile  su  u svrhu obrane i širenja katoličke vjere u vrijeme prodora Osmanlija na prostore Europe u razdoblju od 15. do 17. stoljeća. Bila sam fascinirana sa svime što je tada pronađeno u samostanu.
Ovom prilikom ipak zadržimo se samo  na činjenici da su pronađene i vrijedne inkunabule, rijetke knjige  neprocjenjive vrijednosti za naš kulturni identitet, a tiskane su prije 1500. godine.  To što su te vrijedne inkunabule pronađene u Jaski potvrđuju nam da smo  u to davno vrijeme imali intenzivnu povezanost s europskim kulturnim prostorom i da smo bili njegov dio. Pater Bruno je o pronađenim knjigama poduzeo adekvatnu fizičku i zakonsku skrb.
Budući takve neprocjenjive vrijednosti podliježu posebnoj zakonskoj brizi moraju se i čuvati u strogo definiranim zaštićenim uvjetima, a kako u Jaski nije bilo takvih mogućnosti prema riječima patera Brune inkunabule su tada privremeno preseljene na čuvanje u Franjevački samostan u Samobor.
Podsjetimo se zahvaljujući pateru Bruni i g. Mirku Škrabe u Gradskom muzeju Jastrebarsko krajem 1999. godine, a povodom 750 godina od prvog pisanog spomena Jastrebarskog održana je izložba „Blago samostanske knjižnice u Jastrebarskom“ gdje je kulturna javnost imala prilike vidjeti jedan dio te naše značajne i vrijedne povijesti.

Burne povijesne okolnosti govore i o važnoj povezanosti franjevaca s obitelji Erdödy?

-Plemićka obitelj Erdödy je 1604. franjevcima koji su bježali pred Turcima pružila utočište, poklonila im zemljište, dopustila vršenje bogoslužja te je  financijski pomagala u izgradnji crkve i samostana. Uređenjem dvorca Erdödy u okviru muzejske djelatnosti  bogata povijest bit će nam svima na ponos.
Vrijedne inkunabule pronađene u Franjevačkom samostanu  u Jastrebarskom na jedinstven način podržavaju značaj povijesnog i kulturnog identiteta Jaske i trebaju biti vraćene matičnom gradu.
Sretna sam da je procedura za povrat tih vrijednosti službeno pokrenuta.

I.K.