U ponedjeljak, 31. listopada 2022, preminuo je počasni predsjednik Nogometnog kluba Jaska, Branimir Pasecky, negdašnji jaskanski gradonačelnik i župan Zagrebačke županije
Predsjednik Općine Jastrebarsko, koja se tada prostirala od Žumberka do Kupe, bio je sedam godina, župan Zagrebačke županije od 1997. do 2001, saborski zastupnik u tri mandata. U vrijeme Domovinskog rata uspješno je vodio Zbor narodne garde i obranu na Kupi, kao i blokadu jedne od najjačih tenkovskih jedinica. Vodio je dugotrajne, teške i neizvjesne pregovore s komandantom jaskanskog garnizona, koji su rezultirali mirnim odlaskom jugovojske iz Jastrebarskog, 13. studenoga 1991. Nositelj je brojnih odličja i priznanja.
U mladosti je Branimir Pasecky bio izvrstan nogometaš Jaske, centarfor slavnog naraštaja s kraja 40-ih i početka 50-ih godina, prozvanog “zlatna Jaska”. Tada su za naš klub nastupali isključivo domaći dečki, Jaskanci, a momčad se natjecala u izuzetno jakoj konkurenciji, s klubovima iz najvećih gradova sjeverozapadne Hrvatske. Naš grad disao je tada s klubom, a nakon nedjeljnog objeda jaskanske obitelji u kompletnom sastavu odlazile su na Jaskino igralište iza Erdödyjevog perivoja. Najveći suparnik Jastrebova, vječiti rival, bio je tada NK Samobor, a kada su Samoborci stizali u Jasku, bio je to pravi praznik i jaskanske domaćice su na prozore iznosile tegle sa cvijećem.
Branimir Pasecky bio je posljednji Mohikanac iz tog nogometnog naraštaja, a njemu i cijeloj zlatnoj generaciji u počast objavljujemo razgovor koji je s njim o nezaboravnim, slavnim danima našeg kluba vodio jedan od kroničara jaskanskog sporta Nino Škrabe. Taj razgovor objavljen je u knjizi “Olujne godine” (2004, nakladnik Radio Jaska).
NINO: O tvojim nogometnim vještinama u Jaski se godinama pričalo samo u superlativima, za svoj naraštaj bio si svojevrsno “čudo od djeteta”, iako si prilično rano završio karijeru. Još sedamdesetih godina vrlo si upješno igrao mali nogomet u momčadi Jastreba i tada se vidjelo da se radi o znalcu. Prisjeti se tih dana…
BRANIMIR: Već sa šesnaest godina igrao sam za prvu momčad Jaske. Počeo sam još na Sajmištu, a završio karijeru na igralištu ispod parka. Bili smo zaista izvanredna klapa, kao prava obitelj, gotovo isključivo jaskanski, gradski dečki, a pored svega i odlična momčad. Bila je to za mene prava životna škola jer su to uglavnom bili stariji momci od mene, ali za svoj klub, za svoj grad dali bi sve. I u godinama koje su uslijedile, sve sam te dečke doživljavao, a doživljavam ih i danas kao stariju braću. Osim mene od mlađih igrača znali su potom zaigrati i moji najbliži prijatelji, Milivoj Deda Butković, Kazo Masnec i Tomica Crnilo. Trener te “zlatne Jaske”, kako si ju ti prozvao, bio je Emil Urch, legendarni golman prijeratnog i ratnog Građanskog. Bio je izvanredno požrtvovan trener, već bi ujutro dolazio u Jasku i lajnao igralište. Još uvijek je branio odlično, a znao bi zaigrati i kao centarfor. Sjećam se da smo jednom prilikom dospjeli vrlo daleko u kup-natjecanju, gotovo do same završnice i tada smo izvukli momčad zagrebačkog Garnizona. Pobjednika je u sljedećem kolu čekao Dinamo. Urch je stao na vrata i obranio je jedanaesterac. Pamtim da sam potom loptu dobio na centru, predriblao cijelu njihovu obranu i premda dešnjak, zabio gol lijevom nogom. Oni su potom navalili svom snagom i mi smo im preko Velje Vrbosa zabili još jedan zgoditak. Na kraju smo pobijedili s 2:1, da bi u tjednu nakon toga utakmica bez obrazloženja bila poništena. Takva su bila vremena, oni su jednostavno morali ići dalje. Tih godina, sve do odlaska u vojsku, 1952, bio sam najbolji strijelac momčadi pa je rijetko prošla koja utakmica da nisam zabio barem jedan gol. Stoga sam igrao centarfora iako sam po vokaciji bio half, ono što danas nazivaju veznim igračem, dok sam za juniore zbog dobrog skoka i odlične igre glavom igrao centarhalfa (sjećam se da su mi halfove igrali Veljko Wintersteiger i Liba Novosel). Kako Jaska u to vrijeme nije imala pravog centarfora, stavljali su mene, zbog jakog šuta i nosa za gol. Kad sam neko vrijeme igrao za juniore velikogoričkog Radnika, prozvali su me Mara, jer sam kretanjem i načinom zabijanja golova podsjećao na čuvenog centafora Dinama Franju Wölfla.
NINO: Zbog čega si rano prestao igrati nogomet, prema statističkim podacima to se dogodilo 1953, dakle s 22 godine…
BRANIMIR: Prerano sam počeo igrati u seniorima i bio sam izložen preteškim naporima za svoju konstituciju pa sam zaradio tešku, kroničnu ozljedu iščašenja desnog ramena i ruke. Često bih za vrijeme utakmice iščašio to rame, Tomica Crnilo bi mi ga namjestio i ja sam igrao dalje. Inače bi to obavljao doktor Mile Knežević. Do tog iščašenja znalo je doći ne samo u igri već iz čistog mira, za vrijeme obične šetnje, zbog nekog nezgodnog pokreta, čak i zbog kihanja. To je naposljetku preraslo u kroničan slučaj, ali ja sam toliko volio nogomet da bih igrao i dalje. No, onda se ista stvar počela događati i s drugim, lijevim ramenom, pa sam morao prestati. S godinama se to smirilo pa sam mogao igrati stolni tenis, a posebno tenis, sve do današnjih dana. Nogomet sam još igrao kratko vrijeme nakon povratka iz vojske, a onda sam prestao. Mislim da sam zadnju službenu utakmicu odigrao u Ivanić Gradu, negdje u rujnu 1953, kada smo se plasirali u međupodsaveznu ligu (zabio sam i gol). U listopadu iste godine odigrao sam vjerojatno i zadnju prijateljsku utakmicu, kada smo igrali s austrijskom momčadi iz Bad-Gleichenberga i pobijedili s 3:1, pred više od tisuću gledatelja. Možda bih igrao još neko vrijeme, ali tada sam počeo hodati sa svojom kasnijom suprugom, Sekom Milašinčić, i nogomet me manje zanimao…
NINO: Imao si neobično snažan udarac…
BRANIMIR: Istina… Ako bih došao u priliku i odrapio punom nogom s 20, 25 metara, to je obično bio gol. Jednom sam u Velikoj Gorici pogodio golmana, koji je od snage udarca zajedno s loptom odletio u mrežu. Ponekad sam bio prilično lijen i malo trčao, osobito kad je bilo blato, samo sam čekao priliku da prasnem po golu, iako sam često znao bezobrazno ući i direktno u protivnička vrata.
NINO: Prisjeti se nakratko suigrača iz tih zlatnih dana Jaske…
BRANIMIR: Najčešće je branio Pavle Kolaković, koji je više bio sklon postavljanju nego paradama. Odličan golman bio je Tomo Kopić, inače moj dragi prijatelj, ali on je prerano morao prestati zbog ozljede lakta. Njegov stariji brat, Vjeko Kum Kopić, bio je snažan i beskompromisan branič, a on i Braco Stipković bili su stalni bekovski par (Braco je kasnije uspješno igrao i u navali). Sjajan centarhalf bio je Delko Kralj, koji je dokaz da se radom može postići sve. Od nogometnog antitalenta neumornim treningom i zalaganjem (trenirao je doslovno od jutra do mraka) postao je najvažnijom karikom obrane, a posebno dobar bio je u igri glavom. Najbolji igrač te generacije, a možda i jedan od najboljih igrača Jaske svih vremena, bio je bez sumnje naš desni half Vlado Maljevac. Sjajan tehničar, dribler, a istovremeno snažan u duelu i odličan u igri glavom… Zabio je mnogo golova glavom nakon kornera. Mirko Severinac, koji je obično igrao lijevog halfa, nedostatak tehnike nadoknađivao je neprekidnim trčanjem. Velimir Vrbos na desnom krilu odlikovao se prije svega točnim i pravovremenim centaršutevima. Naše dvije spojke, Marijan Severinac i Vlado Fabekovac (kapetan momčadi) bili su odlični tehničari, s tim da je Vlado bio mekši, pravi paker, a Marijan hrabriji i opasniji po gol. Na lijevom krilu Branko Maljevac bio je izuzetno brz i prodoran. Zlatna rezerva za sva mjesta, od golmana do centafora bio je Ivić Šućura.
NINO: Po čemu najviše pamtiš te nogometaške dane?
BRANIMIR: Po izvanrednom društvu i po zaljubljenosti tih ljudi u svoj grad i Jaskine modrobijele boje. Putovali smo vlakom ili kamionima, ali bi uvijek pjevali raznorazne napjeve o Jaski. Imali smo i svoje gostione, gdje smo slavili, gore kod Celinšćaka ili dolje kod Brkljačića, u blizini željezničke stanice, kasnije kod Tomca. Imali smo i odličnu, vrlo odanu upravu, ali i sjajne navijače, od kojih kao posebno vatrenog pamtim popularnog jaskanskog trgovca Josipa Jakopovića. Od članova uprave naročito rado se sjećam Ivice Kazića, Zdravka Lasića, Drageca Bauera, Matije Crnkovića i Bože Kneževića.
Dragi počasni predsjedniče, počivao u miru!
Uprava, igrači, navijači i prijatelji Nogometnog kluba Jaska Vinogradar
Fotografije: iz knjige “Olujne godine” (nakladnik Radio Jaska, 2004)
